Dok generatori bioplina dijele osnovnu poziciju "proizvodnje električne energije koristeći biogas kao gorivo" u polju konverzije energije, oni se značajno razlikuju u smislu izvora energije, strukturnog principa, karakteristika performansi i primjenjivih scenarija. Pojašnjavanje ovih razlika pomaže u donošenju ciljanih odluka u tehnološkom istraživanju i razvoju, izboru opreme i inženjerskoj implementaciji, poboljšavajući kompatibilnost sistema i operativnu efikasnost.
Iz perspektive metode konverzije snage, oni se uglavnom dijele na tip motora sa unutrašnjim sagorijevanjem-na plin, tip plinske turbine i tip motora s vanjskim sagorijevanjem. Gasni-motori s unutrašnjim sagorijevanjem koriste svjećice za paljenje posne mješavine biogasa i zraka, pokrećući klip u povratnom kretanju. Ovo proizvodi mehaničku energiju kroz radilicu i pokreće generator. Imaju brzo pokretanje-i fleksibilno podešavanje opterećenja, što ih čini pogodnim za scenarije sa velikim rasponom kapaciteta. Gasne turbine, s druge strane, koriste plin visoke{7}temperature i visokog-pritiska kako bi direktno utjecali na impeler za proizvodnju energije. Imaju veliku gustinu snage i visoku temperaturu izduvnih gasova, a uglavnom se koriste u velikim i srednjim{10}}centraliziranim elektranama. Takođe ih je lako integrisati sa sistemima za rekuperaciju otpadne toplote kako bi se formirali kombinovani ciklusi, ali imaju veće zahteve za pritiskom gasa i čistoćom. Motori sa vanjskim sagorijevanjem (kao što su Stirlingovi motori) pokreću klipove ili rotirajuće dijelove vanjskim sagorijevanjem i zagrijavanjem radnog fluida. Nude široku prilagodljivost gorivu i niže emisije, ali su njihova efikasnost i komercijalna zrelost relativno ograničeni, što ih čini pogodnim za posebna okruženja sa strogim zahtjevima za bukom i emisijom.
Na osnovu kapaciteta, mogu se podijeliti na male (manje ili jednake 100kW), srednje (100kW-1MW) i velike (veće ili jednake 1MW). Male jedinice su kompaktne i fleksibilne u instalaciji, obično se nalaze u stočarskim farmama, malim i srednjim{7}}postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda i projektima biogasa u seoskim domaćinstvima, fokusirajući se na decentralizirano snabdijevanje energijom. Jedinice srednje veličine se uglavnom koriste u regionalnim centrima za tretman organskog otpada ili kogeneracijskim projektima industrijskog parka, koji zahtijevaju razmatranje kako kontinuiranog rada tako i varijacija opterećenja. Velike jedinice su pogodne za velika komunalna postrojenja za tretman mulja i otpada hrane, sposobna da se povežu na glavnu električnu mrežu ili formiraju regionalnu mikromrežu, naglašavajući ekonomiju obima i sinergiju sistema.
Na osnovu načina hlađenja, mogu se podijeliti na tipove sa zračnim-hlađenjem i hlađenjem vodom{1}}. Jedinice sa zračnim{3}}hlađenjem ne zahtijevaju dodatni sistem vode za hlađenje, jednostavne su za održavanje i pogodne su za{4}}oskudne ili mobilne aplikacije; međutim, na njihovu efikasnost odvođenja toplote značajno utiče temperatura okoline. Jedinice sa vodenim{6}}hlađenjem imaju visoku efikasnost odvođenja toplote i stabilnu radnu temperaturu i često se koriste u velikim projektima koji rade pod stalnim velikim opterećenjima; za njih su potrebni rashladni tornjevi ili objekti za izmjenu topline.
Na osnovu načina rada, dijele se na mrežne{0}}povezane i van{1}}mrežne vrste. Jedinice povezane sa{3}}mrežom rade paralelno sa javnom elektroenergetskom mrežom, omogućavajući dovod viška električne energije u mrežu i podržavajući rad mreže; zahtijevaju sinhrone funkcije upravljanja i zaštite. Jedinice izvan{5}}mreže pružaju nezavisno napajanje, nudeći stabilno napajanje udaljenim područjima ili lokacijama bez struje; imaju veće zahtjeve za samodovoljnost-i odziv na opterećenje.
Nadalje, na osnovu stepena prethodnog tretmana goriva, mogu se podijeliti na tipove koji direktno koriste sirovi biogas i tipove koji zahtijevaju fini tretman. Prvi ima jednostavnu strukturu i niska ulaganja, ali zahtijeva visoku stabilnost sirovina i visoku otpornost na koroziju jedinice; potonji prolazi kroz procese odsumporavanja, dehidracije i uklanjanja prašine, što može produžiti vijek trajanja jedinice i smanjiti učestalost održavanja, što ga čini pogodnim za scenarije sa strogim zahtjevima za emisiju i pouzdanost opreme.
Ukratko, razlike u izvoru energije, kapacitetu, načinu hlađenja, načinu rada i nivou prerade goriva biogasnih generatora određuju razlike u njihovim tehničkim rutama i primjenjivim granicama. U praktičnim primenama, karakteristike sirovina, zahtevi opterećenja, uslovi lokacije i zahtevi za zaštitu životne sredine treba da budu sveobuhvatno uzeti u obzir kako bi se izabrala odgovarajuća vrsta i specifikacije kako bi se postigao cilj efikasne, ekonomične i održive proizvodnje energije iz biomase.